Marasovići Stanovništvo južnog Velebita i Starigrada Paklenice bavilo se uglavnom selilačkim stočarstvom, ali Velebit je svojim pašnjacima i obradivim površinama, koje se nalaze u krškim vrtačama, osiguravao egzistenciju stanovništva njegova podnožja. Podgorci su znali iskoristiti i prilagoditi se prirodnim datostima ovog područja, a to se očituje u svim oblicima tradicijskog života, posebice u graditeljstvu stambenih i gospodarskih objekata. Gospodarski život Primoraca se tijekom ljeta odvijao na planini. Svaka primorska kuća imala je u planinskom zaleđu stočarski stan. Stanovi su prvi skroman primjer graditeljstva velebitskog područja. Građeni su od kamena u suhozidu, s krovištem na dvije vode. Gradilo se s izrazitom skromnošću zbog čega se stanovi naprosto stapaju s okolnim pejzažom. Izbor lokacije gradnje, dovitljiva rješenja u izbjegavanju bure, međusobno grupiranje - sve to govori da je u ovakvu naoko skromnu gradnju ugrađeno milenijsko iskustvo. Karakteristična tradicijska kuća starigradskih zaselaka skromna je kamena kuća, “kuća na tavan”, najčešće dvoprostorna sa zatvorenim dvorom, “avlijom”. Zaselak Marasovići je unazad 30-ak godina svojom izvornošću bio primjer dobro sačuvane tradicijske gradnje i imao je svojstva spomenika Etnografska cjelina zaselka Marasovići na ulazu u kanjon Paklenica sastoji se od više kuća, prizemnih i jednokatnih, poredanih pretežno u nizu, ograđenih visokim dvorišnim zidovima na kojima su velike ulazne kapije…. Godine 1706. spominju se braća Jovići, starosjedioci Starigradski te bi se po ovoj godini moglo približno datirati i nastajanje zaselka Marasovići. Od jednostavne jedno-prostorne i dvo-prostorne kamene kuće razvila se nešto složenija kuća na kat sa “boloturom”, kakve postoje još i danas. Pokrivene su crijepom, najčešće kupom, nekada i daskom (šimlom), a novija pojava su bačvasti krovovi, “krovovi na kubu”, za koje su imali kalupe od bukovog drveta. Unutrašnjost je bila skromno opremljena, uglavnom namještajem koji su sami izrađivali od drva: jednostavni stolovi i stolci, tronošci, kreveti, pribor za tkanje, pletenje, naćve, kopanje, škipe, jarme… Nosili su svoje drvene proizvode prodavati u Liku, Kotare, na otoke. Škrinje i veće komade namještaja su pak kupovali u Lici. Kuhalo se na ognjištu, kuminu u kužini - iznad ognjišta, na gredi na pomicanje, varilu, visio je bronzin u kojemu se kuhalo. Kruh su pekli ispod peke na kuminu. Kako je osnovna grana privređivanja bio uzgoj ovaca, imali su vune koju su sami obrađivali, zimi su žene prele i nosile tkalicama na tkanje: tkale su biljace, šarenice (kuverte, pokrivače), sukanace, torbe. (O životu i radu žitelja Marasovića kazivao nam je Nikola Marasović - prikupljeno je dosta podataka o tradicijskoj kulturi ovog područja). Posebnost u graditeljstvu očituje se i u skromnoj izgradnji mlinova na toku Velike i Male Paklenice koje su Podgorci gradili tijekom 19. st. Gradili su ih za svoje potrebe kao i za potrebe šireg područja (“hranu” - žito za mljevenje dovozili su iz Tribnja, Starigrada, Jesenica, Ražanca, Vinjerca…). Prema podacima iz 1865. god. saznajemo da su tada stanovnici Starigrada, na Donjoj i Gornjoj Paklenici imali desetak mlinova i jednu suknaru. Obitelji Šikić, Jurlina, Lekić i Marasović bili su vlasnici mlinova podignutih 1858. god. Neki su izgorjeli u požaru. Svi ti mlinovi radili si u jesen i zimu, kad je bilo kiše i vode. Zgrade mlinova su pačetvorinastog tlocrta, građene priklesanim kamenom s vezivom od vapnenog morta. Marasovića mlinovi kasnije su prošireni dogradnjom još jednog prostora. Ispod zgrade mlina je podgrađe s pogonskim mehanizmom. Posebnost ovih građevina svakako su njihovi betonski krovovi paraboličnog oblika. Karakteristični su za ovo područje i pojavljuju se kako na mlinovima, tako i na stambenim i gospodarskim objektima planinskog masiva i Podgorja. Prema kazivanjima starijih stanovnika, ovi su se krovovi počeli graditi početkom 20 st. (počeo ih je graditi Talijan Burella i Ante Parić, (Vinšćak, 1995.)), kada je cement ušao u proizvodnju. Prvobitni pokrov mlinova i kuća, pretpostavljamo, bila je daska, šindra. Kamene ploče zasigurno nisu bile jer ih nije bilo na ovom području. U prijašnjim istraživanjima Južnog Velebita dobili smo podatak kazivača iz Rujna da su zbog osveta jedni drugima palili kuće i da je to razlog za gradnju betonskih, bačvastih krovova. Svi mlinovi prikazani u ovom radu su prizemnice, osim Markova mlina koji ima i kat s ulazom s vanjske strane. Drvena stropna konstrukcija je propala. Pogonski mehanizam, pokretanje kašika je kod svih mlinova isti - jazom, ”jažom” se dovodi voda i kroz žljebove spušta na kašike, a regulira se zapornicom, daskom. Smješten je pod mlinom u protoku vode - kotorači. Kolo se sastoji od vretena i dvanaest drvenih kašika, gobelja, načinjene su od komada izdubljenog drva. U vretenu je tulac od smokvina drveta, a u njemu je željezni oštanac, klin kojim se učvrsti položaj kola. Temelj uređaja za pogon su uzda i kobila, od hrastovine. Kobila je horizontalno postavljena greda, na kobilu naliježe željezni oštanac. U kobilu je uglavljena uzda, drvena poluga koja svojim gornjim krajem dopire u mlinicu kroz pod pred mučnicu - drveni sanduk. Uzdom se zauzdava, regulira gornje kolo. U zgradi mlina je drugi dio mehanizma - donji i gornji krug - kamen ili, kako je naš kazivač Nikola Marasović rekao, kamen salvenjak (vrsta kamena) i kamen kr(e)menjak - ovaj je dopremljen s Martinova mirila između Male i Velike Paklenice i na njemu se melje kukuruz. U gornji mlinski kamen uglavljena je željezna paprica koja se nalazi na sredini otvora gornjeg kamena. Na sredini donjeg kamena je tulac - od mekšeg je drveta i povremeno se istroši te se mora mijenjati. Kroz tulac prolazi željezni oštanac. Tulac ujedno sprečava propadanje žita kroz otvor u donjem mlinu. Donji mlinski kamen je nepokretan, na prednjem dijelu je malo izdubljen, zove se metalo i kroz njega izlazi samljeveno brašno. Brašno upada u drveni sanduk, mučnicu. Gornji mlinski kamen naliježe na donji i on je pri otvoru više isklesan, time se postiže da zrnje lakše odlazi prema obodu kamena gdje je trenje veće. Mlinari su sami kamen obrađivali, slagali, stezali. Mljevenjem se dodirne površine kamena izglačaju vrlo brzo, nakon dvadesetak sati rada, no nakon toga se moraju izbrazdati, a da bi se to obavilo, skidaju gornji mlinski kamen. Za sve te poslove oko kamenja u svakoj mlinici postoji alat kojim se vodeničar pomagao. Podigačom se gornji mlinski kamen podiže uvlačenjem poluge u okno, zatim se pod kamen podbaci valjuga, drveni valjak te se mlinski kamen spusti i izvrne na drveni panj sa tri noge - konj. Mlin se posica sičivicom. Brazde ne smiju biti duboke. Iznad svakog mlina postavljen je drveni sanduk, koš. Piramidalnog je oblika, širom stranom okrenut prema gore. U gornji, širi dio sipa se zrno. Uz donji dio koša pričvršćeno je drveno korito. U košu je zavoj - drveni mehanizam kojim se regulira upadanje količine zrna čekalom, u korito. Kako su svi mlinovi bili privatno vlasništvo, pomlioci (svi oni koji su dovozili žito na mljevenje) su bili dužni davati ujam, ušur. Ujmom je mlinar naplaćivao svoj rad, a mjerilo se drvenim posudama (okom, mirom, polučkom).