Begovo Razdolje najviše je mjesto u R. Hrvatskoj . Nalazi se na 1078 m nad morem. Upravo odande kreće ove subote naš pohod i osvajanje najvišeg vrha Gorskog Kotara i Bjelolasice - Kule . Kula se nalazi na 1534 m.
U Begovu razdolju stanovnici razvijaju turističku privredu dok specifično obilježje najvišeg mjesta u Republici Hrvatskoj omogućuje dobre klimatske uvjete za razvoj zimskog turizma poput skijanja . U Begovu Razdolju postoji pansion Planinski raj kao i hotel Jastreb, no manje je poznato da postoji i Planinarska kuća Mance, u kojoj se može prenoćiti za 60,00 kn ukoliko imate valjanu planinarsku iskaznicu. Telefonski broj planinarske kuće Mance je 051/833 072 .
Kako izgleda planinarska kuća Mance, kako će biti ovaj puta, kako će izgledati zimski uspon, pa na kraju krajeva kako izgleda Begovo Razdolje, te da li će članovi PD Ludbreg uspjeti osvojiti vrh Kula u zimskim uvjetima vidjeti ćete i čuti nakon našeg povrataka sa pohoda idući tjedan.
46-ti Memorijal mira , 26 Smrznutih partizana te 9-ti zimski uspon planinara na vrh Bjelolasice i naš uspon na ledenu Bjelolasicu.
Matić poljana prostrana je dolina okružena šumama, duga oko 3 km široka oko 300 m. Na sjevernoj strani Matić poljane nalazi se originalni spomenik sastavljen od 26 kamenih monolitnia visokih oko 2 metra poredanih u nizu u daljinu oko 200 m. Monoliti simbolizoraju kolonu partizanskih boraca koji su se na ovom mjestu smrznuli prilikom marša kroz snježnu mećavu 24.2.1944 i kada je temperatura bila -27 ° C .Radilo se o Drugoj brigadi XIII goranske divizije .
U sklopu 46-og memorijala mira, pod pokroviteljstvom Primorsko goranske županije, a u organizaciji HPD Bijele stijene - Mrkopalj, održan je i 9-ti zimski uspon planinara na najviši vrh Bjelolasice -Kulu (1534m) na kojeg su se uputila i dva člana PD Ludbreg u društvu članice PD Bilo-Koprivnica, planinarke Nade iz Križevaca.
Tako smo nas troje, na najviše mjesto u Hrvatskoj, stigli nešto nakon 20.h . Dolaskom u Begovo Razdolje (1062m) te izlaskom iz automobila, onako samo u majicama, odmah smo osjetili veliku promjenu temperature uz snažan hladni vjetar, škripu smrznutog snijega pod nogama kao i osjetili snažan ledeni vjetar koji je štipao i nosio pahulje rahlog snijega koji je padao. Temperatura je mogla biti oko -13 no jak vjetar još je pojačao osječaj hladnoće. To će biti ono pravao odmah sam pomislio, jer ja volim biti u snježnim vijavicama. No malo sam prenaglio...Bilo je i više od onog pravog :) .
Vlasnica planinarske kuće Mance, ljubazno je izišla pred nas i odmah nas pozvala u toplu i ugodnu atmosferu kuće. Kuću je zagrijavala poveća peć na drva. Primjetili smo kako iz mraka u bajkovitoj ledeno snježnoj atmosferi isijavaju crvene i bijele žaruljice, izgrađenog od drveta, obližnjeg ugostiteljskog objekta Gorje te pansiona Planinaski raj, kao i hotela Jastreb udaljenog oko 50 m od kuće.
U kući je već boravilo društvo iz Osijeka koji su ovdje stigli prije nekoliko dana te koji su nas veoma srdačno primili uz isprobavanje njihove domaće slavonske, ljutice. Dobili smo svoju sobu, smjestili se, večerali, te nakon pića u Krčmi Gorje - Begovo razdolje i razgovora sa osječanima, koji su već više puta sudjelovali na pohodu, oko toga što nas sutra očekuje, kenuli smo na spavanje, očekajući s nestrpljenjem sutrašnji dan.
U 8h bili smo spremni za pohod. Lagano su pristizali automobili i autobusi sa ostalim sudionicima. Upoznao sam se i s forumašem, legendom Karlom (Ivan) . Pošto smo planirali po nešto dužim ali više divljim putem, a time i ljepšim putem, doći do početka uspona krnuli smo nešto prije ostalih sudionika. Do Vrbovske poljane stigli smo kroz prelijepe divlje šume crnogorice između kojih postoje manje ledene snježne neravne bijele livade. Ovdje smo naišli i na svježe tragove medvjeda. No susret sa carem medvjedom, iako ga nekako sa zebnjom priželjkujući, ipak nismo doživjeli. Nismo sreli ni vukove. Sreli smo samo male debele sive miševe koji su odmah utrčali, čim su nas vidjeli, u svoje rupice, u zaleđenom snijegu i zemlji.
Sa ostalim sudionicima sreli smo se na križanju Jančarica - Kula . Tamo su domaćini ,HPD Bijele Stijene, pripremili zakusku sa toplim čajem, medovaćom, travaricom ili nećim sličnim. U zavjetrinji smo popili topli čaj s limunom koji je veoma pasao, pošto je tempreatura bila oko -15 i uz to pračena naletima snažnog ledenog vjetra.
Nakon kratke pauze krenuli smo prema vrhu . Staza je na početku bila blažeg uspona sa oko 40 cm ledenog snijega, dok penjući se sve više i više postajala je veoma strma tako da je na jednom dijelu bilo postavljeno i uže (umjesto sajle) kako bi se lakše savladala završna strmina. Ovaj dio uspona bio je veoma naporan. U korist je išlo što nije bilo jakog vjetra jer je taj dio planine bio u zavjetrini. Nakon nekog vremena šume je polako nestajalo te se pokazao bijeli rub hrbta planine u jakom kontrastu sa tamno plavo-ljubičastim nebom. Kontrast bijelo plavog niskog rastlinja, pogledom prema nebu, bijelog ruba planine i tamno plavog neba bio je fenomenalan.
Nakon što sam napravio još nekoliko koraka dogodio se strahovit nalet ledenog vjetra koji nije prestajao . Čitav bijeli hrbat planine bio je neprestano pod tako jakim vjetrom, usto ledenim, da se nije moglo normalno ni gledati. Udarao je takvom ledenom silinom da smo morali biti čitavi zamotani. Bio sam znojan od uspona . Osjetio sam nešto tvrdo na glavi. Probam kapu i osjetim da se znoj na njoj u roku pola minute zaledio. Pokušao sam fotografirati ali prsti su se smrzavali . Nakon još nekoliko koraka pojavio se i na vidiku vrh Kula.
Kolegica Nada i moj Nikola stigli su malo prije mene na vrh i odmah su se počeli vraćati. No uspio sam ih nagovoriti da se vrate samnom natrag da pokušamo napraviti fotku . Na tom vrhu puhalo je još jače i ledenije. Brzo smo se fotografirali i oni su otišli, a ja sam im rekao da ću još ostati i da ću pokušati staviti žigove u obliaznice. No to je bio pravi pothvat jer po onom vjetru i hladnoći, i ležeći na snijegu (pošto je žig bio na malom kamenu koji se jedva nazirao iz snijega) , trebalo mi je 15 min da to obavim . Imao sam HPO i GPP obilaznice za sebe i isto tako dvoje za Nikolu, koji je brže bolje otišao sa Nadom po hrbtu negdje u sklonište.
Otvorio sam ruksak, izvadio jastučić koji je na moju sreću bio suh :) Trebalo ga je natintati. Tada mi je vjetar odnio vrećicu u kojoj je bila zamotana tinta. Zatim nisam jednostavno mogao pronaći ni stranicu gdje je mjesto za vrh Kula u dnevniku. Zaleđeni prsti te vjetar nisu dozvoljavali lagano listanje . Cijela petljancija da ne duljim ali i divno iskustvo kako je nešto napraviti i raditi u takvim ekstremnim uvjetima i okolnostima. Uspio sam zaleđenim rukama napraviti i nekoliko fotografija.
Sa vrha Bjelolasice Kula vidici su prekrasni. Taj dan vidjelo se naširoko i nadaleko. Sa vrha pružaju se pogledi na cijeli Gorski kotar, na Bijele i Samarske stijene, u daljini na Velebit, prema Risnjaku, slovenski Snježnik te Julijskim Alpama, a odlično se vidi i Triglav, zatim pogled se pruža na Karavanke i Savinjske alpe. Osobito je zanimljiv pogled iz ptičje perspektive na Klek.
No ovaj puta nije se dalo stajati i duže proučavati okolinu. Ne stavivši ni rukavice brzo krenem dalje. Krenuo sam po hrbtu prema skloništu za koje nisam znao točno gdje se nalazi, a u daljini u vjetru i bijelilu vidjelo se nekoliko manjih uzdignutih vrhova. Vidjelo se i nekolio manjih točkica planinara koji su se skijama spuštali. To su bili članovi HGSS-a. Naleti vjetra postajali su još snažniji . Osječaj temperature bio je (kasnije sam saznao) i -18°C do -20°C . Tada sam prvi puta zapravo osjetio i našu nemoć prema ovakvim uvjetima i zamislio se na trenutak da li mi je bilo pametno što sam pošao. Naime u jednom trenutku počeo sam i gubiti snagu i nije mi bilo svejedno. Ledeni vjetar jako je iscrpljivao. Na trenutak sam čak i posumnjao u sebe. No noga pred nogu, po zaleđenom snijegu i vjetru, jedan oprezan, strmi spust po zaleđenom snijegu i stijenama i polako sam napredovao. Stigao sam i do jednog skijaša HGSS-a . Pitam ga gdje je sklonište. On me pogleda i i vikne u vjetar : Pa gdje su ti rukavice ? U Ruksaku - kažem . A on :
Što ? Nije ti nije hladno !? - pita on. Ja se ledeno, ali zadovoljno, zbog njihove prisutnosti, nasmijem i kažem - ma sad je već bolje ! Nisam ih stigao staviti ! Spasonosno sklonište bilo je 50 metara dolje od mene u ugodnoj zavjetrini. Tamo sam našao svoje, Nadu i Nikolu, te sreo svog kolegu iz Rijeke - Fehima i suprugu te se raspoloženje ubrzo poravilo i postalo veselo. Fehima sam upoznao na Strugama kada nam je njegova supruga onako umornima skuhala ukusnu juhu koja vraća snagu. Fehim je inaće planinar sa velikim iskustvom i zato mi je uvijek lijepo biti sa njim, a prošle godine bio je i na Mon Blanu . Nakon okrijepe, zagrijavanja i razgovora krenuli smo natrag u Begovo Razdolje.
Veoma mi je drago što su nas domaćini HPD Bijele Stijene - Mrkopalj pozvali na ovaj pohod, jer doživjeli smo jedno lijepo, novo i korisno iskustvo, upoznali nove prijatelje kao i susreli se sa starim prijalteljima.
Zadnje piće prije rastanka ekipe popili smo u Križevcima .
Damir .
Naša ekipa :
Planinarka Nada - Križevci, PD Bilo
Klarić Nikola - PD Ludbreg
Klarić Damir - PD Ludbreg
Fotografije će biti ubrzo ili za koji dan.....
Na vrhu Bjelolasice 16.02.2008 oko 12.30. h
|
